2
Hladno je u maloj sobici. Vatra se tokom noći ugasila, a tanki zidovi i stara drvena vrata ne čuvaju toplotu dugo. Sat na zidu pokazuje 7:20. Ona brzo ustaje i trlja krmeljive oči. Oblači se sasvim hitro i spretno za 81-ogodišnju staricu. Namešta maramu i prilazi oronulom smederevcu. Slaže sinoć pripremljenu potpalu i potpaljuje je listom večernjih novosti. Ničega se ne boji kao hladnoće.
-Ne moram da imam da jedem, ali vatre moram da imam- često je govorila. Ova zima se baš u inat produžila. Kamara drva ispod napola srušene šupe skoro da je nestala. Dok suva drva vesolo pucketaju i plamen polako ali sigurno osvaja malo ložište, stavlja đezbu sa mlekom. Onda izlazi napolje i umiva se ledeno hladnom vodom. Vraća se u sobicu, primačinje drvenu stoličicu i seda uz šporet. Gleda ka drvenoj polici kraj prozora. Tri uramljene slike. Unuk, dve unuke zajedno, treća unuka sa svoje troje dece. Seća se veselog smeha i trčanja po dvorištu. Nekoliko puta godišnje i njoj je puna kuća. I srce. Sada su tu samo televizor koji ne gleda, radio koji ne sluša i telefon koji ne zvoni. Hladnoća polako stuka pred sve življom varom. Ali srce joj se steže. Oči su prikovane za tri slike. Nedostaju joj. Samo da ih vidi. Ili bar čuje. Svi kad odu kažu: "Videćemo se." Zna da jednom više neće. Samo neka su živi i zdravi. Ona se naživela. Krsti se i briše vlažne oči. Duboko uzdiše. Samo neka su živi i zdravi. Ali ša je to? Koraci, smeh? Pričinjava joj se? Ne, neko je sigurno ispred. Bez kucanja, vrata se otvaraju. Dve glave proviruju. Velika i mala sa cuclom u ustima. Još dve protrčavaju pored, kikoću se glasno. Grle je. Sad suze same teku.
"Jesi poranila? Naložila vatru? Stigla je jutarnja inspekcija."
"Jesam, sine, jesam. Samo ulazite. Kakvi ste mi lepi. Ja sam još krmeljiva, ali nemojte mi zamerii."
Napolju sneg pada. Ali jedno srce je zagrejano koliko to može biti. Jedno veliko srce, što kuca za sva ta mala srca.
0 komentara:
<< Home